Poeni

Nevjerovatno kako mogu. Sjediti i stajati. Blejati u slike, slova, brojeve i ine znakove koji će njima, i samo njima sreću donijeti. U stvari oni smrde. Svima samo ne sebi. Pepeljare  pune čikova. Prostor pun dima. Od tih istih čikova, bivših cigareta. I sve te cigarete su popušili bivši ljudi. Pretvorili su se u te mašine. Tek sada shvatam ”Napad klonova”. Klonovima novac nije više sredstvo plaćanja. Oni ga broje u poenima, besplatnim spinovima i igrama. Rade, ne da prežive, nego da zarade poene. Pričaju o svojim ženama, djeci, a čak i slike tih divnih stvorenja su im u novčanicima izblijedile, nakon što su davno izblijedile u njihovim glavama. A samo su im oni ostali veza prema stvarnome svijetu, ali ne znaju ili ne vide, ne daju im ini znakovi. Pričaju oni o njima, kunu se u njih, najviše kada misle da su bili blizu glavnog dobitka. Ali očiju praznih, a srca su davno zakopali. Kao da su svi položili zakletvu na groblju mašina koje su već previše poena uzele, sreće. Ne, sreća nema ništa s tim. I koliko god da su isti u svemu tome, svaki je svoj, poseban. Vjeruju da imaju poseban, svak svoj, sretni trenutak, da Kairos ima vremena za sve njih,  ne znaju da ih ni ne gleda. I zaboravio ih je već. Toliko puta im je taj trenutak poklonio, nadajući se da će ga prepoznati, ali ini znakovi su njihove zvijezde vodilje, koje već jednu vječnost vode rat protiv tog divnog grčkog Boga.

Evo ON. Nije bio kući već mjesecima. Pitao me da se zaključa u WC, i opere u lavabou. Naše roše, kada smo kao djeca igrali klikera, bile su veće od tog lavaboa. Kasnije kaže,poslije moga ne, da je se u stvari samo htjeo obrijati, kao da se sam sebi pravda. I svaki put, kao okorijeli pušač koji prestaje pušiti tridesetak puta dnevno, kada izgubi ono malo poena on prestaje. Kune se u blijede slike i svoju sreću. Na kraju kaže da je dobro što mu rupa u uhu nije zarasla, a ni nje se ne bi sjetio da u džepu, dok je se prebirao ne bi li našao još koji poen, nije našao već zahrđalu menđušu.

Zatim ONA. Koliko ima, ima. Taj minimum poena ubaciti će u mašinu, i krenuti od jedne do ko zna koje. Koliko god traje taj minimum. Ako ima više minimuma proći će više mašina. Dobije li taj minimum više puta, doći će do mene i razmijeniti ih u više minimuma. I opet u krug. Dok god minimumi traju. Kada nestane minimuma ona ode. Sutra će opet biti minimuma. Na izlazu ponekad kaže Onu, misleći da će možda ukrasti njene minimume:

– Smrdljivac jedan, ne znam ni kako te puštaju da budeš ovdje. Idi okupaj se!

Bio je i ONAJ. Ja ga samo iz priča znam. To je bilo u prošlom vijeku. Kazati ću, mada ne moram,  da je prodao sve što je imao, i ne, ne mislim na dušu. Ona je ulaznica svima njima u kraljevstvo dima i smrada. Pada mi na pamet da smrad i smaragd imaju sličnu fonetiku. I koliko bi smaragdni bili da ne smrde. Joooooooooooooj. Hvali se da je sve ovo napravljeno njegovim poenima. A znao ih je imati i više nego što je prodao svega. Ali nije znao stati i izaći.

TAJ. Kažu da je ženu ubio. I odležao. Dođe da potroši još malo vremena što mu je ostalo među nama. Seadmdeset i kusur mu je. Svoje poene troši laganije od svih , da razgodi, ne ide mu se još. Ne voli okus ”sam se oko nje potrudi” kafe.Govori, uvjerava sebe, da još može u krevetu biti poput dvadesetogodišnjaka, pokušava da šarmira djevojke, žene, starice. Pravi sklekove. I svi mu se smiju. Ali iz straha, koji  negiraju, što oni to ne mogu ni sada, a njegove godine vjerovatno neće ni doživjeti.

Njih DVO-JICA. Taj naglasak, ne baš urbani, koriste. I rođakaju se, valjda s razlogom, a imenima se nikada nisu ni zovnuli. Nadniče za koji poen, i odmah nakon posla trče da ih ”umnože”. Ovaj viši, možda je i više zarađivao, bio bolji majstor, ili već šta, manje je se brinuo koliko ulaže, troši. Valjda i zbog toga što je samac. Manji, neugledniji, brinuo se zato što je htjeo koji dinar odnijeti kući, ženi i djeci, ali magija je bila jača, uvijek. I na kraju bi obadvo-jica pognute glave napuštala vještičinu kuću, nadajući se da će sutra opet izletiti koji poslić za njih.

A VJERNIK. Ulazio bi sa očima na leđima. ”Valjda me niko nije vidio” mislio bi. Za vrijeme posta se odricao poena. Prvih par dana. A zatim bi se pravdao, govoreći ” može manji broj poena”. Poene je trošio brzo, zbog straha da ga ne bi vidjeli i rekli njegovim i da mu vjeru ne ismijavaju. Kada bi sa ženom, vjerski pokrivenom, šetao pored poenare, okrećao bi glavu, kao da misli okreće, da ne odšetaju u njezinu glavu. Vjerovatno bi ga ostavila da je znala, i tražila ono što je zanijetila na vjenčanju.

FIRGO. Bilo je sličnih. Ali niko kao on. Da je se Darwin bavio evolucijom poeničara njega bi stavio na vrh hranidbenog lanca. U svakome je vidio prijetnju da će dobiti njegove poene. Vjerovatno je zbog toga igrao simultano. Manje prilika da ostavi drugima. A to je tražilo veliki broj poena. Ni sam nije znao kome je sve dužan. I naravno, na kraju su znakovi bili krivi. Pljuvao je po mašinama, a kasnije se kleo da nije. Da je već bilo popljuvano.

Kada poeničarima zazvoni telefon oni odlaze u sobu bez aparata, rijetko vani (mog’o bi ih neko vidjeti).

BRAČNI PAR. Maskulinu je zazvonio telefon. Otišao je u ”bez”, iako nije igrao. Nije ni mogao, bio je dekintiran.

Gdje si? – upitala ga je. Rekao je da gleda druge kako igraju, a zatim je upitao ima li kod nje koji poen.

Nešto malo. – reče mu

Hajmo ih odigrati! – sa sjajem u očima i više molećivo reče, a zatim su počeli izlivi ljubavi, nadajući se da će je tako privoliti da podijeli poene s njim.

Nije uspio. Njoj je novac bio potreban za vađenje svakojakih potvrda da bi izgonjala još koji kredit, koji će se naravno pretvoriti u poene.

Znali su oni poene u novac pretvoriti.”Došlo je i mojih pet minuta” mislili bi. Nesvjesni da je tih pet minuta samo mali dio vječnosti koji su oni već odavno propoenisali. Nekada, mada rijetko, kada bi uspjeli na kratko napustiti carstvo dima i smrada, kupili bi sebi nešto. Nije više važno šta. Ali uglavnom su misli bile ”možda je ovo čak i mojih deset minuta”, i onda bi onih pet minuta odlazilo u sekundi, nimalo njihovoj.