Svijet koji nestaje ili Svijet koji nastaje – Shakespeare Kako vam drago

… Ono što sam ja zamislila jeste prostor, kutija, terariji…bilo šta – što je zapravo prikaz nekog prostora na kojemu se živi – okruženju u kojem smo.

Taj prostor je prebačen u taj poklopac i sa dvije vrste pijeska se treba predstaviti taj prostor. Pijesak – dvije vrste su potrebne, boja samog pijeska i boja vode – mora. Pijesak se uzme: jedan u jednu, drugi u drugu ruku te se postupno miješa na površinu. Kada se dobije takva iluzija mora – vode, rijeke – konkretno, Neretve, treba prstom praviti obale. Na tako razdijeljene površine; uzeti kamenčiće i postaviti ih tako da naprave granice obala.

Što se time zapravo želi postići i reći? Mostar je grad u kamenu te tako i pijesak i kamenje se čini logičnim izborom za predstavu idealnog – utopijskog mostara – Mostara čiste vode, obala kakve danas ne postoje – možda „pročišćeni“ Mostar, od svega – granica kakve su danas – prešućene i nevidljive ali sve prisutne. Zato se i ostavlja takav jednostavan i ogoljen svijet, prikaz ne samo Mostara, nego cijelog svijeta – kristalno čistog kao vizija tog mora kojeg se pokušava prikazati.

Eventualno, na obale se može dodati mahovina, drveće, ali jedna od obala uvijek mora biti prazna jer to je prikaz polazišta, polazišne točke. Zapravo, to bi bilo svijet u malom – što zapravo jeste svaki mali grad, svako selo, kontinent ……… Bilo bi možda čak dobro i staviti minijaturne figure ljudi, bijelih, od papira ili stiropora, folije – ljudi su bez odjeće i lica, jer su zapravo predstava svakog čovjeka. Svi smo mi isti više ili manje. Možda čak i dodati papirne brodove na rijeke, koje će nastati dijeljenjem obala.

Ali naravno, uvijek jedna obala mora biti prazna. (ovdje bi glumac trebao pretčati prostor i stati na mjesto od kojeg je pošao: i uz dignut kažiprst, sa luđački izbuljenim očima, izgovoriti ovu rečenicu, pogleda na publiku)

(uz promjenu raspoloženja na melankoliju, glumac sjeda nazad na stol i stolicu svoju i uzima tekst u ruke) Jer, na pameti mi je jedna moja prijateljica koja sebe opisuje kao „kompicirana jednostavnost“. Kako jednostavnost može biti komplicirana? Pa, (rezignirano) danas je očito tako. Ima i jednostavnih ljudi (kategorički, uz klimanje glave), ali u tolikoj „kompliciranosti“ (malo podrugljivo ovaj dio, kao da se ismijava snobizmu ljudi) jednostavnost se gubi te tako i ona po default-u postaje komplicirana. Traba znati takve ljude i znati takvu vrstu jednostavnosti (indiferentno) i prihvatiti je, razumijeti je da bi se znalo značenje takve sintagme „komplicirana jednostavnost“. (odlučno) Vratimo se na osnovu.

Prostor omeđen i ispunjen pijeskom. (toplo) Slika čistog, idealnog nedostižnog mora. (ovaj dio se može čitati i smireno, kao netko tko se pomirio sa sudbinom, mirno) Čak se ne treba ni puniti ni ljudima, ni mahovinom ni travama. To će svak oblikovati prema svojim shvaćanjima.

KRAJ by Ivana Crnjac 

Dalje objašnjenje:

Ovaj performans/ monodrama nije zapravo bila to u nastanku svome. U svom nastanku trebala je biti prikaz neke daleke ili bliske zemlje – utopije, individualne ili kolektivne, u sklopu radionice Škole za maštanje Lale Rašić. Ideja rađa ideju, isto kao što Fama – trač hrani sam sebe. I zato mi je drago da u ovom slučaju bolje je – ideja je sebe samu nahranila i došlo se do toga da se kroz početni prikaz male zemlje od pijeska i mora u kutiji – te neke utopije, razvio u monodramu koja prikaziva zašto je takva zemlja nemoguća. Sve je zapravo objašnjeno u samom tekstu. Čovjek se pomamio kako se uvijek mami za nečim, sirenama koje odvlače na obale – gotovo kao ta zemlja prikazana na maketi. A trebalo je da je prikaz  pročišćenog mora i zemlje od ljudi. I pročišćenog ljudstva. Zato ogoljenost pejzaža i simulacija kristalno čiste vode i kristalno čistog morskog dna.

No, iz teksta se vidi da granice postoje, jednostavnost se ne prihvaća jer je „nenormalna“ ne možemo napraviti svoje vlastite obale. Ali kako će nam to ikako pomoći da poboljšamo svijet oko sebe, u kojem živimo? Ako se zagledamo i zamislimo nad ovim nedostižnim idealom, možda nas takva slika natjera da počmemo čistiti sebe od tih granica koje sami nismo pravili već su nam nametnute. Spomenuti naslov knjige od Shakespearea u nazivu djela je upravo zbog tih postojećih granica i onih koji zapravno nismo postavili sami. Jer ako vam je tako drago, onda će tako i biti.

Svijet koji nestaje ili Svijet koji nastaje – Shakespeare Kako vam drago; performans/ instalacija; mix-media: pijesak, namještaj, glas; 2009.