U potrazi za Ludolfovim brojem
Autor: Faruk Šehić
Oprostićete mi što ću ovdje biti primoran izravno pričati o ratu, znam da to danas nije popularno, jer vam nude budućnost u kojoj će depresija osvojiti vaša srca. Prije toga će vas hraniti i šopati, kad vas dobrano utove onda ste spremni za usađivanje depresije u vaša volovska srca. Bićete potišteni hodajući tržnim centrima, nezgrapnih ramena, i masnih guzova, žudeći za manekenskim tijelima sa hologramskih panoa. Ono što vam plasiraju nije zaborav, samo vas umrtvljuju, vaši živci su zatupljeni, čakre začepljene, budućnost je ovdje. Živjela depresija! Zato sam pokušavao svim silama blokirati oblike i sadržaje ratnih slika, želio sam ih potisnuti dublje kao kada nekog potopiš u vodi, pa mu staneš nogama na ramena i gurneš ga još niže, do tame na dnu gdje leže ribe mladice, dok ne ostane bez daha. Ako bih zatvorio oči mogao bih zamisliti kako sa fakirovog turbana zmije sikte i palucaju jezicima sve brže i luđe, a ja sam fakirov hipnotisani zamorac na bini Doma kulture 1982. godine u Bosanskoj Krupi, tada bih shvatio da mi fakir daje do znanja da se moram osloboditi oblika i sadržaja ratnih slika. Poslao sam dođavola futurističke krajolike u tržnim centrima, bioelekrične palme na obalama dijetalnih mora, odbio sam piti koktele smućkane za besmrtnost.
Telegram iz tamnih voda
Mjesecima nisam dodirnuo Unu (utopija br. 1.). Rijeka teče kao da se ništa ne dešava. Tri metra ispod površine, u srcu zelenca je neprikosnovena tišina. Ribe se bave svojim čudima, do njih ne dopiru zvučni tragovi artiljerijskog napada tačno u podne. Prirodne sile su neosjetljive na ratna dejstva. Drvo se presamiti popola kad ga pogodi tenkovska granata, ono nema riječi kojima bi se žalilo.
Suhozeman sam čovjek, jer je rijeka daleko od mene. Imam grbu za preživljavanje – borbeni ranac, i pušku blisku kao treću ruku. Zovem se Prvi od Deset, sasvim je jasna aluzija na imena Borgova u serijalu Star Trek. Borgovi su superiorna bića nastali asimilacijom pokorenih civilizacija na usputnim planetama, to su humanoidi sa metalnim umetcima, bića bez identiteta i personalnosti. Borgovi su jednina, jer su svi Borgovi samo jedan Borg. Nemaju individualnu svijest, i sve njihove svijesti su dijelovi jedne matične svijesti, uma u kojem su svi umovi. Međusobno su povezani telepatijom, a njihovi brodovi su u obliku kocke i nemaju nikakav motorni pogon, jer lete snagom volje svih Borgova u brodu. Borg je savršena slika totalitarnog režima, goreg od fašizma i staljinizma zajedno. Najpoznatija je jedna borgovska rečenica: Otpor je uzaludan!
U ratu smo ljude koji su i dalje bili odani idejama komunizma, ustvari, koji se nisu mogli otrgnuti iz matrice mišljenja starog režima, njih smo zvali komunardsima, prema nazivu grupe The Comunards. Ti ljudi nisu mogli prihvatiti činjenicu kako po njima padaju granate čiju proizvodnju su oni platili svojim porezima i doprinosima za JNA. Grotesknost njihovog ponašanja u ratnim uslovima ih je načinila malim nespretnim Borgovima, koje je njihova matica zaboravila i prepustila da budu samostalni, čega su se oni najviše bojali. Donekle ih je spašavao sistem RIK-a (rukovođenja i komandovanja) unutar hijerarhijskog ustrojstva vojnih jedinica, gdje su se osjećali koliko toliko sigurnima. Neki od njih su objeručke prihvatali nove ideje odanosti ganc novom totemu nacionalizma, ali ih nisam mogao tako doživljavati, ipak su to bile jedinke prošlog sistema, koji će u njima nestati samo nakon smrti. Čudno je to da je komunistički sistem filigranski precizno razvio spletove hijerahija u čitavoj zemlji, mada su glavni postulati komunizma bili izričito protiv bilo kakvih hijerahija i klasa. Naše komunističko društvo je bilo puno sitnih klasnih razlika i nejednakosti, jer država nije odumrla, nego je stalno bildana da nikad ne izgubi snagu, i da ostane vječno mlada. Komunardsi su imali termin za to: državni socijalizam, koji je trebao biti prelazni oblik ka izumiranju države i komunističkom raju. Svaka sličnost sa obećanjem zagrobnog života u monoteističkim religijama je jako upadljiva.
Međugeneracijski dijalog je moguć onoliko koliko je moguće razumijevanje onih ljudi koji su bili u ratu (ovdje ne mislim na fizičko bivanje u ratu), i onih koji to nisu. Dijalog je moguć, ali će uvijek biti besplodan.
Komandir sam odjeljenja od deset vojnika. Sve je lakše kada se pretvoriš u nježni broj, što je bio isključivo moj izbor. Želio sam biti broj, neka slučajna cifra (moja druga utopija). Htio sam pronaći biološki dokaz, uzorak u prirodi koji će biti moj ekvivalent, kao u filmu π (Pi) Darrena Aronofskog. Htio sam se ogledati u očima rogatog insekta, jelenka, koji pada na vodu u augustovske sutone i postaje hrana klenovima debelim poput ljudskih butina. Vidio sam kako rupe od minobacačkih granata začas, ispunjene kišnicom, postaju jezerca u kojima će svoju biosferu naći prastare životne forme. Te forme što su neosjetljive na ratna dejstva i vojnu logiku ljudskog kosmosa. Volvoxi, amebe, paramecijumi, zeleni bičaši. Geleri u stablima srastaju sa tkivom drveta, jedino se životinje boje smrti kao i ljudi. Ptice odlete na sigurnija mjesta, u smirujuću pozadinu. Psi počnu cviliti i ponašati se poput slinave djece, prije nego počne artiljerijska kanonada, jer osjete mrtvačku tišinu koja zavlada za nekoliko sekundi dok ćute cijevi. Tad iz zemlje kuljaju mravi, smrde na sumpor i hlorovodik leševi skriveni u laticama livadskog cvijeća, i iz jazbina izlaze novozavjetne nemani od čistog zraka. Ponekad tako pomislim kako mogu vidjeti bakterije u zraku ako dobro napnem vid. I vidim ih kako gamižu i pokreću se u svim pravcima, bauljanje im je svrha života, raštrkane rimske legije koje pokoravaju haotični nanosvijet.
Htio sam se vratiti Majci prirodi (utopija br. 3.), ali mi nije išlo od ruke. Živjeli smo u šumama, u vlažnim rupama, spavali među korijenjem drveća. Otuđeni od životnog toka prirode koji nije mogao biti utišan bukom ratišta. Jer je u osakaćenim granama slavuj ponekad znao dočekati jutro pjevajući nama, usamljenim stražarima. To bi se dešavalo onda kada je vladalo neko varljivo primirje, i ptice bi se počele pomalo vraćati na svoja staništa, tražeći svoja gnijezda u rasplesanim spratovima grana i lišća. Tada se moglo uživati u stražarenju do jutra, slušajući zvukove šume, žubor potoka ispred linije u čijim zavijutcima plutaju zipovane kornjače, udišući mirise svježeg lišća i humusa punog krepkih insekata. Uživanje u prirodi je bilo od slabe pomoći kada se zapuca, ono je samo pojačavalo džinovsku melanholiju, taj nesrazmjer između prskanja života i tišine u koju čovjek sklizne kada ga pogodi. Zbog toga su na šumskom ratištu Biljevine crte lica grubjele, brada je postajala oštrija i tamnija. Osjetio sam kako se u meni stidljivo širi duh. Prevelika je to riječi koja je isprva bila samo zrno, malo i nesigurno. Onda se razbokorilo. Moj duh se učio harmoniji sa tijelom, slagao se sa rukama i nogama, odrastaô u sveopštem košmaru oko nas. Živa sam tvar koja ima dušu. Poznavao sam i žive tvari koji i nisu imali dušu, ali to je već druga priča. Mjesecima nisam dodirnuo Unu vršcima prstiju. Sišao niz avliju i kleknuo na obalu iza majkine kuće, i umočio ruke do zapešća u vodu u kojoj su plivali sitni mrenovi gladni kao vojska (utopija br. 4., koju sam nekad, prije rata, ostvarivao ovako: Već u stanu bi me uhvatio nemir, hitro bih se obukao, ljutit što zima ovoliko dugo traje, i krenuo na hodočašće. Obredno dodirivanje živog stvorenja rijeke, i gledanje u klobukove koji sa dna podižu pješčana zrna, čitav taj podvodni metež fluidnih oluja budi u meni samo jednu želju: da postanem riba sa rukama i nogama.)
Kad kažem stvarnost, mislim na ono što se odigravalo u rečenicama podvodnog telegrama. Ovog telegrama. Čisto tako. Neke stvari su nedokučive. Ono što ne dotičem osjetilima, možda i nije realno. New York postoji, sa svojim kapitalističkim kulama što iz nebesa liče na bogataško groblje, New York je nekom opipljiv, za mene on je prozirna tlapnja, crtež na vodenoj pari prozora mlaznog aviona, manje i od toga. Nasuprot New Yorka stoji moja vojnička smrtnost, eto je u najbeživotnijim predmetima, u praznoj tabakeri, ali podjednako i u sloju modrine kojim je pošprican šljivin plod. Zato je život u ratu neobičan i odvratan. Kad pogineš tvoj duh može stati u tabakeru. Na Biljevinama sam čitao Antologiju moderne američke poezije u izboru Ivana V. Lalića, koju sam izuzeo iz biblioteke grada u kojem sam bio izbjeglica. Knjigu bih držao ispod prsnog RAP-a, iza metalnih okvira punih metaka zlatne boje. Poeziju i metke je razdvajala gruba tkanina i moj dah.
Mjeseci su godine u kojima nisam vidio, nisam bio blizu vode. Zaboravio sam kako izgleda njena boja.
Nema potrebe da se lažemo: bilo je hladno, i bili smo na rubu svijeta, u samoći koja se uvlačila u naše zjenice. Ili po direktivi melanholičnog vojskovođe[1] iz Sarajeva: bilo je toplo, i bili smo u rezervoaru mašine koja je tražila više mrtvih, glomazan fond mrtvih, dok se svi, živi i mrtvi ne stope u jednu kuglu. U tom amalgamu biće nam lijepo kao u uterusu. Skoro izvan opipljivog svijeta, u sigurnom krznu žrtve. Jedna od mogućih slika postratne negativne kolektivne utopije od koje se još uvijek nije odustalo.
Ipak, na Padežu je znalo biti i ugodno kad vatra pucketa u limenoj pećici, a vani traje nepisano pravilo noćnog primirja. Ako ti je volja možeš stresti neki rafal, iznad glave, preko grudobrana. Tek da staviš do znanja da smo živi, čime će biti uplašeni puhovi koji će vrištati kao tek rođene bebe. Rafalom ćeš samo rasparati noćnu zaleđenu tišinu u šumi koja nema imena. Onda razgrneš konjsku deku i uđeš u rupu. Zapališ Gales pohotno uvlačeći miris duhana kao da je njegov uspravni dim volšebno fakirovo uže pomoću kojeg ćeš pobjeći u Las Vegas. Utoneš u dubok san kao u bezbojnu vodu. U čizmama, uniformi, sa puškom nadohvat ruku (utopija ratnika).
Traumometar – ono što nam je zajedničko
Uzmimo da je sadašnjost (udaljena od kraja rata minimum 15 god., po želji možete dodati koju godinu više) voda određene boje i dubine. I da su, samim tim, naša tijela uronjena u nju. Svako tijelo potopljeno u vodu biva lakše za onoliko koliko iznosi količina istisnute tečnosti, glasi Arhimedov zakon. Ali niko od nas nikad ne izranja na površinu, sem luđaka i mrtvih. Stoga se težina naših pojedinačnih trauma može izmjeriti količinom sadašnjosti koju smo potisnuli svojim tijelima. Zato se u sadašnjosti dešavaju naoko mala naprsnuća, zbog svih onih koji odbijaju suočiti se sa Arhimedovim zakonom. Pukotine koje prijete da jednom razjape našu vajnu sadašnjost, tako što će se od količine frustracija (potencijalne energije) stvoriti kinetička energija neophodna za novi rat. Ili, što je češći slučaj, pukotine implodiraju unutar nesvjesnog tijela. Zakon fizike rijetko omane. Na stranicama crnih hronika, sama od sebe, ispisuje se jedna takva nevidljiva knjiga mrtvih. Onih što se sami ubijaju.
Spisak današnjih utopija: kupiti stan – nemoguće, redovna plata – nemoguće, normalan život – nemoguće, debeli živci – nemoguće… Ostalo dopišite sami.
[1] Sintagma francuskog filozofa Bernarda-Henri Lévyja kojom je u novinskom portretu opisao Aliju Izetbegovića.