Između utopije i pragmatizma

Nedovršene modernizacije: Između utopije i pragmatizma

Tekst: Maroje Mrdušljaš, Vladimir Kulić
Preuzeto iz Urban report #1
http://urbanreport.ro/

Arhitektura i urbanističko planiranje u bivšoj Jugoslaviji i njenim državama nasljednicama

Zajedničkim projektom Nedovršene modernizacije, istražuje se izgradnja urbanog okruženja u zemljama bivše Jugoslavije. Usmjeren je na izmjenu koncepata modernizacije što je preduvjet za razvoj demokratskog i neovisnog društva. Modernizacija je globalni fenomen, ali može biti motiviran različitim razlozima, može imati različite učinke i može se iskoristiti za različite ideološke namjene. Projektom Nedovršene modernizacije, istražuju se pragmatične i ideološke motiviranosti za modernizaciju i njeni efekti na urbano okruženje u dva različita društveno-politička konteksta: socijalistička država i tranzicijska i post-tranzicijska društva koja su je zamijenila. Namjena je da se otkrije sudbina socijalističkih procesa modernizacije u postsocijalističkom periodu: njihova održivost i transformacija u afirmativna iskustva i praksu; ili napuštanje ovih procesa i pogoršavanje stanja u pravcu različitih tendencija ka regresiji.

Kontekstualizacija modernizacije

Brza modernizacija bila je nerazrješivi dio projekta socijalističke Jugoslavije. Južnoslovenske zemlje su se uveliko razlikovale u stepenu razvoja, ali, usljed svoje pozicije na periferiji velikih istorijskih imperija, sve su one zaostale za ekonomski razvijenijim zemljama, nosiocima moderniteta na Zapadu. Da bi se izgradio socijalizam, bilo je nužno modernizirati sve jugoslovenske regije i sve segmente društva. Isprva oblikovan prema Sovjetskom Savezu, poslije raskida sa Moskvom 1948.g., projekat modernizacije je bio redefiniran na temelju sistema radničkog samoupravljanja, originalne interpretacije marksističke teorije. Sistem je podržavao progresivne ideale emancipiranja radnika/građana i njihovo aktivno sudjelovanje u upravljanju i vladi, sa ciljem oslobađanja kreativnih potencijala pojedinaca i kolektiva. U praksi, Komunistička partija, preimenovana u Savez komunista Jugoslavije u spomen na Marksovu izvornu Ligu komunista – ostala je jedini čuvar političke moći ali je transformirana u masovnu organizaciju, umjesto male urotničke klike. U kulturi, sistem je tolerirao pluralizam ideja i izraza sve dok su mogle da se objasne konceptom stvaralačkih sloboda i sve dok ne bi kritički zadirale u temelje političkih i ideoloških platformi.

Uspješnost modernizacije bila je od suštinske važnosti za održivost Jugoslovenske federalne države, posebno za održavanje njene neovisnosti. U prvoj deceniji postojanja socijalističke Jugoslavije, njena spoljna politika je znatno oscilirala između dva pola hladnoratovskog svijeta, ali postavši lider pokreta nesvrstanosti, na kraju je zauzela poziciju ekvidistance i u odnosu na Istok i prema Zapadu. Sistem radničkog samoupravljanja bio je zamišljen kao kritika i kapitalizma i sovjetskog tipa državnog socijalizma i, u vezi sa tim, tendencija „statiranja“ u Istočnom bloku; ali, zahvaljujući strateškoj normalizaciji odnosa sa velikim silama, granice zemlje su postale propusne i omogućile intenzivnu kulturološku razmjenu. U isto vrijeme, nesvrstanost je otvorila vrata za ekonomsku suradnju sa razvijenim svijetom. Jugoslavija se tako našla, ne samo u poziciji osnovne političke, ideološke, ekonomske i kulturološke luminoznosti, nego također i u poziciji aktivnog posrednika između tzv. prvog, drugog i trećeg svijeta.

Jugoslovenski socijalizam bio je otvoren ne samo prostorno, nego i vremenski, pošto se nastavilo sa praksom podvrgavanja uzastopnim izmjenama, čak i nakon temeljnih tranformacija uzrokovanih raskolom sa Moskvom, 1948. Zemlja je stalno bila u stanju reforme, reagirajući na političke i ekonomske tendencije na međunarodnom planu te  na različite neriješene unutarnje tenzije, bilo da se radilo o novonastalim ili naslijeđenim iz prošlosti. Implementiran uglavnom po principu pokušaja i pogreške i nemajući jasno artikulirane prethodnike, projekat je neminovno bio eksperiment.

Ostvarena modernizacija

Uporedo sa i kao dopuna teorijskoj i praktičnoj platformi samoupravnog socijalizma, projekat modernizacije bio je krucijalna komponenta zamišljenog društvenog napretka. Posebno su naglašena dva „klasična“ aspekta modernizacije, industrijalizacija i urbanizacija, koje su smatrane uvjetom sine qua non ekonomskog i socijalnog razvoja revolucionarnog društva. Uporedni procesi industrijalizacije i urbanizacije tako su poprimili snažnu ideološku obojenost, posebno pre ranih sedamdesetih prošlog vijeka. Međutim, u pogledu izvršenja, predstavljaju hibrid lokalnih okolnosti i rješenja sa trendovima globalne modernizacije i iskustava, vodeći ka jedinstvenom jugoslovenskom tipu socijalizma.

Jugoslovenska socijalistička modernizacija je, u nekim aspektima, pokazala očitu autonomiju pa čak i otpor prema političkoj ideologiji. Jedan primjer je relativna autonomnost modernističke kulture, koja je urodila nekim zanimljivim i autentičnim rezultatima. Sa druge strane, temeljni principi koji usmjeravaju specifične procese modernizacije, nisu uvijek bili naročito inovativni, niti je njihova primjena bila uvijek uspješna, neuspjevši da u potpunosti podrže progresivnu teorijsku viziju socijalističkog samoupravljanja. Provedba progresivnih intencija bila je na kraju zatrovana svim vrstama kontradikcija i tenzija i u strukturama vlasti i u društvu u širem smislu. Poseban problem predstavljala je diskrepancija između stalnog insistiranja na monolitnom ideološkom i praktičnom vođstvu Saveza komunista i proklamirane ali nikada uistinu ne implementirane demokratizacije društva i željenog „odumiranja države“.

Modernizacija u arhitekturi i urbanističkom planiranju

Arhitektura i urbanizam su reinterpretirali socijalno progresivne ciljeve modernizma, koji su bili razrađeni u predratnom periodu. U slučaju upravljanja resursima, bio je ostvaren određeni nivo egalitarizma u oblastima kao što je raspodjela stambenog fonda, dok su principi planiranja bili striktno provođeni od vrha prema dolje i morfologijom zoniranja (podjelom urbanističkih površina prema zonama) i arhitektonskim tipovima koji se nisu bitno razlikovali od zapadnjačkih i istočnjačklih modela. Eksperimentalni ili utopijski pristupi nisu implementirani, budući da su nadmašivali i pragmatičke potrebe modernizacije i dostupne resurse. Program neo-avangarde da gradi estetski napredna životna okruženja u duhu sinteze plastičnih umjetnosti, koje su dosegnule svoj vrhunac sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, imao je samo ograničene praktične efekte. Poput radničkog samoupravljanja, teorija je sporo prodirala u svakodnevnu praksu.

Moderna humanistička etika bila je uvažavana i primjenjivana kao paradigma kompatibilna horizontu razvoja društva. Iz tog razloga, nova naselja su građena u skladu sa relativno visokim standardima u poređenju sa sličnim primjerima na Istoku, ali omogućujući smještaj mnogo širem segmentu stanovništva nego na Zapadu. Finansiranje i izgradnja novih stanova bili su odmaknuti od izravne kontrole države i postavljeni u ograničenom tržištu, omogućujući samoupravnim (radnim)  organizacijama određeni stepen fleksibilnosti i participacije u obezbjeđivanju stanova za svoje članove. Ova posebna mješavina okolnosti doprinijela je da se održe mnoga naselja iz socijalističkog perioda, čak i uprkos nasilnim društvenim promjenama posljednjih dvadeset godina.

Stručnjaci za arhitekturu i urbanističko planiranje imali su relativno visoku društvenu  poziciju i uticaj, kao i priličnu slobodu u osmišljavanju produkcije urbanog okruženja. Eksproprijacija privatnih posjeda i uspostavljanje društvenog vlasništva, omogućila je opsežne intervencije a status kulturne i tehničke elite, dopuštao je arhitektima i urbanistima veliku autonomnost u pogledu estetike. Sa druge strane, ovi stručnjaci nisu bili uključeni u mehnizme donošenja odluka o političkoj i ekonomskoj produkciji graditeljstva. Isto tako, upravljanje resursima ostalo je konvencionalno i slično državnom socijalizmu; ni arhitekti ni građevinska industrija nisu bili integrirani u jedinstveni sistem. Tako su arhitekti i urbanisti bili zaduženi za provedbu kulturološke modernizacije, a građevinska industrija je bila nadležna za provedbu tehničke modernizacije; no, ostali su prilično nezavisni jedni od drugih. Postupak inovacija u pogledu kreiranja eksperimentalnih modela i upravljanja bio je sveden na rješavanje neposrednih praktičnih problema, poput obebjeđivanja „prava na stambeno zbrinjavanje“. Samo u nekim instancama, arhitektonska imaginacija i njena praktična primjena, doista su posredovale između kulturno-socijalne i tehničke modernizacije. Jedan takav primjer bilo je napredno istraživanje u oblasti montažne gradnje, posebno za masovno stambeno zbrinjavanje, koje je znatno odstupalo od stereotipa gradnje socijalnih stanova koji nisu bili fleksibilni u funkcionalnom smislu, bili su lišeni estetike i u materijalnom smislu siromašni.

Druga oblast u kojoj su bili ostvareni inovativni modeli bila je tzv. gradnja socijalnih standarda. Donekle uopštena ali solidna arhitektura visokog modernizma dala je najveći doprinos poboljšanju životnih uslova najšire populacije, pokrivajući čitav dijapazon pogodnosti za društveno djelovanje (od objekata namijenjenih za obrazovanje, pružanje zdravstvenih usluga, do pozorišta) i cjelokupni ambijent (od komada namještaja do organiziranja neposrednog okruženja). Tako je na lokalnom planu, visoki modernizam postao pokazatelj uspjeha jugoslovenskog socijalizma u postizanju modernizacije za svakoga. Na međunarodnom planu, to je isto tako, postao vizualni znak jugoslovenske neovisnosti od sovjetskog uticaja, posebno u pedesetim i ranim šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kada je ispoljen očiti kontrast staljinističkim idealima ljepote. Ali, iako je populistička obojenost jugoslovenskog visokog modernizma bila u rezonanciji sa onim što je imao stil na Zapadu, njena ideološka utemeljenost bila je čvrsto usađena u kolektivistički model socijalne zaštite.

Međutim, modernizam u arhitekturi i urbanističkom planiranju, nije se zaustavio na reprodukovanju opštih modernističkih modela. Slijedio je međunarodnu struju u pravcu istraživanja naprednih tipologija i morfologija, ali u njihovom prenošenju u Jugoslaviju, ove struje su neizbježno transformirane i prilagođene lokalnim uvjetima, povremeno stvarajući jedinstvene hibride i oblikovane u idiosinkratičkim arhitektonskim poetikama. U zemlji je tako razvijena arhitektonska kultura koja je istodobno autentična i usaglašena sa međunarodnim trendovima. Bila je, u isto vrijeme, veoma različita pošto su u svakom od jugoslovenskih regionalnih centara njegovane vlastite lokalne metodologije i estetike, usmjerene na vlastite institucije za arhitektonsko obrazovanje i na vlastito viđenje nacionalno/etničke kulture. Ova različitost bila je i prirodni nastavak lokalnih arhitektonskih tradicija i eksplicitno sredstvo građenja identiteta. U svakoj od lokalnih škola često su dominirali karizmatični pojedinci, koji su generirali značajne sljedbenike, dalje jačanje svakog posebnog identiteta; ali su svi oni na kraju išli istim pravcem, određenim zadacima modernizacije. Moderna arhitektura tako nikada nije bila usmjerena na stvaranje novog pan-jugoslovenskog identiteta. Umjesto toga, takav identitet je formiran indirektno i spontano, kao posljedica općeg koncepta i uvjeta modernizacije.

Konture interpretacije

Daleko je od toga da je međunarodna mapa modernizacije potpuna. Dugo sagledavana iz predominantne perspektive Zapada, modernistička praksa je teško integrirana u internacionalno prikazivanje modernističke kulture. Usljed nedostatka interpretacije i procjene učinaka i postignuća modernizacije, bivši socijalistički Istok uglavnom ostaje kao terra incognita međunarodnog modernizma. Prije pada berlinskog zida, socijalni i kulturni krajolici na Istoku i Zapadu su se znatno razlikovali, a neke kod tih razlika postoje i danas. Istočnoevropski modernizam i njegove socijalne motivacije i efekti nisu stoga mogle biti interpretirane kao izravno analogne  zapadnjačkom obrascu. Ono što je na Zapadu smatrano mainstreamom kulturološke produkcije, na Istoku je moglo da poprimi subverzivni ton. Sa druge strane, ono što je na Istoku bilo stvarni produkt potreba društva, na Zapadu je moglo pogrešno da se iščitava kao estetički diletantizam. Tako su obje strane često tumačile kulturološku produkciju one druge sa znatnim predrasudama, koje su uglavnom, mada ne uvijek i svjesno, bile politički motivirane.

Svojom granicama otvorenim i prema Istoku i prema Zapadu, vlastitim eksperimentalnim sistemom i mnoštvom naslijeđenih i novih kontradikcija, socijalistička Jugoslavija bila je plodno tlo na kojem su se poreklapala različita iskustva i prakse, što je povremeno rezultiralo autentičnim kretivnim metodologijama i poetikama. Ali, odnos između dominantne ideologije, eksperimenta socijalističkog samoupravljanja i projekta modernizacije, ostao je uglavnom neistražen. U polju arhitekture i urbanističkog planiranja, posebno je važno utvrditi i analizirati progresivne modele koji su povezivali društveni sistem, mehanizme odlučivanja i praksu projektiranja, posebno u slučajevima u kojima je koncept samoupravljanja značajno uslovljavao produkciju urbanog okruženja. Svi ti odnosi iziskuju brižljivu kritičku analizu, naročito kada se ima u vidu njihova nepotpunost i neuspjeh u integriranju nespojivih procesa modernizacije u holistički i funkcionalni sistem produkcije grada, a da se pravilno iskoristi zamisao društvene svojine.

Moglo bi se raspravljati o tome da je socijalistička Jugoslavija imala neophodne političke i kulturološke preduvjete da razvije skladna, socijalno uravnotežena i stimulativna urbana okruženja. Zbog čega je, onda, izvan dosega ostao vidokrug utopijskog modernizma? Potencijali su ostvareni samo u izoliranim urbanističkim intervencijama, uglavnom demonstrirajući znatnu vještinu u provedbi opsežnih projekata. Ali, oblici gradova ostali su slični onima poznatim iz kapitalizma ili državnog socijalizma, a neke uvjetne razlike pojavljuju se samo kad analizu fokusiramo na mikro razinu. Postepeno splašnjavanje revolucionarnog duha, ekonomske teškoće i neracionalnost te stalno rastuće unutarnje tenzije, dalje su gušile primjenu progresivnih ideja.

Otvorena pitanja i perspektive

Možemo li utvrditi koja vrsta kulturnog i socijalnog progresa je ostvarena u socijalističkoj Jugoslaviji? Šta su bile specifičnosti tog progresa? Koliku autonomnost su imala postignuća u kulturi i koliko su se oslanjala na društveni sistem? Do koje mjere i na kojim instancama su uspostavljeni progresivni odnosi između raspoloživih resursa, mehanizama upravljanja, arhitektonskih ideja i potreba građana? U kojim slučajevima su arhitektura i urbanističko planiranje doista pomogli građanima da se emancipiraju i razviju vlastitu kreativnost i samosvijest? Koji su bili oni koji su kočili ili osiromašivali grad kao složeni kolektivni organizam? Je li moguće ocrtati osnovne konture socijalističke urbane modernizacije i njenih specifičnosti ili osobitosti?

U aktuelnim uvjetima postsocijalističke tranzicije i posttranzicijskom kontekstu, ova pitanja iziskuju da se na njih veoma brzo odgovori. Unatoč uspostavljanju demokratije zapadnog tipa u regionu, nove vrijednosti nisu uspjele da zamijene urušeni socijalistički vrijednosni sistem, gušeći tako kolektivnu kreativnost, osnaženost građana da sudjeluju u zajednici i emancipaciju pojedinaca i zajednice. Nema jasnih vrijednosti ni na jednom polju: od politike, kojoj nedostaje moralni legitimitet jednako kao i ma kakva prepoznatljiva teorijska ili ideološka utemeljenost, do opće kulture i građanskog života, kojem nedostaje smisao za građansku solidarnost i koji ispoljava sklonost ka obnavljanju i pretjeranom isticanju tradicije i regresiji. Uočava se zamah građanske i nevladine inicijative, ali oni nisu prerasli u značajnu snagu u općim društvenim procesima i njihovo djelovanje ostaje fokusirano na pojedinačne i taktičke operacije, više nego na razini strateških planova.

U kontekstu „disperzije misli“ i trivijalizacije javnog života, kojim se jača neokolonijalni poredak, neophodno je kritički analizirati nedovršenu socijalističku modernizaciju shvaćenu kao način za snaženje samosvijesti i jačanje lokalnog identiteta. Fizički tragovi socijalističke modernizacije, koji su posvuda u regionu neizbježni, čine ne samo važan segment kulturne baštine nego mogu potencijalno poslužit kao očiti kontrapunkt spekulativnog metoda izgradnje grada u sadašnjem neo-liberalnom „društvu kontrole“. Urbana okruženja i pojedinačni arhitektonski artefakti, naslijeđeni iz perioda intenzivne modernizacije pod samoupravnim socijalizmom, uglavnom su superiorni u odnosu na opće, u osnovi anti-moderno, stanje sa kojime se danas suočavamo u većini zemalja Jugoistočne Evrope i Zapadnog Balkana. Mada će se budućnost doslovce graditi na ruševinama jednog prekinutog eksperimenta, nostalgija prema izgubljenim utopijskim obzorjima nije produktivna pozicija. Umjesto toga, biće nužno koristiti lokalne tradicije društvene progresivne misli u istraživanju novih, revidiranih pravaca modernizacije, ukoliko region treba biti integriran u međunarodnu zajednicu a da opet ne bude u položaju vazala i kolonije. Region može izbjeći sudbinu onog „drugog“, stalno izloženog pritiscima, samo izgradnjom vlastitih autentičnih iskustava modernizacije i kreativnim istraživanjem vlastite luminalne pozicije sa propusnim kulturološkim granicama. Sadašnje stanje u društvu teško da nudi ikakvu nadu reafirmiranja iskustava socijalističkog samoupravljanja u izgradnji društvene demokratije. No, na intelektualcima je da istraže potencijale nedovršene modernizacije regiona i da ih pokušaju revidirati i prilagoditi savremenom trenutku.