Ne želim živjeti u Utopiji
Piet Vollaard, Ne želim živjeti u Utopiji[1]
Filosof, Hans Achterhuis[2] se zalaže za sistematsko iskazivanje sumnje u utopiju
UTOPIJA “iza realiteta svake utopije, bez obzira na to koliko se to imaginarno društvo može činiti ‘idealnim’ i mirnim, na kraju leži imperativna, autoritarna distopija u kojoj se koristi skriveno ili otvoreno nasilje radi održavanja neophodnog statusa quo ovog ‘ideala’. Sa sve većim uvjerenjem, filosof, Hans Achterhuis već neko vrijeme ukazuje na ovu uznemirujuću izjavu. Ovo gledište je iskazao na nedavno održanom predavanju u sklopu seminara na filosofskom fakultetu, no pitanje utopije je jedna od tema kojima se bavi još od devedesetih godina prošlog vijeka.
Achterhuis je, na pomenutom seminaru, objasnio kako je sve to započelo. U toku povratka sa kongresa o nestašici i ekologiji počeo je da čita knjigu Ernesta Callenbacha[3], Ectopia. U ovoj knjizi, koja je objavljena 1975., očima reportera ‘Američke zvijezde’ (‘American star’) posmatramo fiktivnu zajednicu iz buduće, 1999. godine. U Ectopiji ljudi žive u harmoniji sa prirodom prema strogim pravilima održivosti. Kao što je to slučaj sa većinom utopija, glavni lik/vodič vodi nas na putovanje kroz svoju zemlju budućnosti i priča nam o njenom uređenju, obrazovanju, proizvodnji, ekonomiji i drugim pitanjima; u slučaju Ectopije, sve to je propraćeno intenzivnim naglašavanjem ekoloških načela. Achterhuis je fasciniran supstancijom ove utopije, koja se u mnogome poklapala sa njegovim ličnim ubeđenjima kritike društva i onih njegovih veza iz pokreta za zaštitu životne sredine. Ipak, dolazi do zaključka da on ne želi da živi u tom budućem raju. Zbog čega, i šta mu je zapravo (za)smetalo? Za Achterhuisa, ovo pitanje bilo je glavni razlog da započne izučavanje fenomena utopije. To je, 1998.g., rezultiralo objavljivanjem Nasleđa utopije (Utopia’s Heritage) u kojoj Achterhuis zaključuje da svaka utopija nosi tragove distopije (suprotno od utopija). U Ectopiji, na primjer, izolirana zajednica na sjeverozapadu Amerike, zaštićena je od vanjskog uplitanja upravo onom vrstom suvremene tehnologije koju zajednica mrzi. I, moglo bi se dodati, tu zaštitu nije lako provoditi! Širom Sjedinjenih Država, zajednica skriva nuklearne bombe da ih zaštiti od invazije. Što je više utopija (pro)čitao – utopija je literarni žanr koji se uvijek odnosi na opisivanje idealnog društva – Achterhuis je postajao sve uvjereniji u ispravnost svog zaključka: Ja apsolutno ne želim tamo živjeti.
| “Sav pakao će se sručiti na Zemlju i ljudska bića će se jednog dana sjetiti dobrih starih dana kada su nas još slušala – a vjerojatno to više i neće činiti. To više čak i neće biti tragično, samo bezvrijedno. To je beznadno. Zaboravi to.”(anđeli iz knjige Harryja Mulischa – Otkriće nebesa) |
Riječ utopija izvedena je iz knjige Utopija, koja je objavljena 1516.g. U knjizi sa ovim naslovom (mada je stvarni naslov De Optimo Reipublicae Statu deque Nova Insula Utopia), engleski humanist, Thomas More, kroz oči izmišljenog putnika Raphaëla Hythlodaeusa, opisuje idealnu državu lociranu na jednom dalekom otoku. Utopija je otad postala sinonim za idealnu zajednicu i knjiga je preteča mnoštvu utopijskih opisivanja koji se nastavljaju sve do današnjih dana. Gotovo svi se slažu da su u Utopiji, stvari uređene na odgovarajući način. Razlog za to, prema Achterhuisu, je u tome što zapravo više niko ne čita tu knjigu. Ukoliko to učinite, ubrzo će te uvidjeti da nisu sve stvari ‘utopijske’ kako to ljudi obično zamišljaju. Kaže se da su svi koji žive u utopiji sretni, ali, da pomenem samo jednu manje utopijsku stvar, tamo postoji ropstvo tako da stanovnici Utopije ne bi morali da rade. Nema potrebe da se putuje; napokon, ‘zbog čega putovati ako je ovdje sve uređeno do perfekcije?’ prema Utopijcima. Ukoliko biste, ipak, poželjeli da bacite pogled preko granice idealnog grada i to učinite a da niste dobili dozvolu koja se teško dobiva, rizikujete da vam se to zabrani ili da budete osuđeni na ropstvo. Kontrola društva je ogromna (naravno, na doborovoljnoj bazi). Žene su u podređenom položaju u odnosu na muškarce. Arhitektura je beznadežno tupa: prave identične ulice sa identičnim kućama i interijerima (kako je sve idealno, sve mora biti isto). U poređenju sa tim, naša odvratna poslijeratna područja za stanovanje, kao što je oblast Kanaleneiland u Utrechtu, čuda su raznolike urbane arhitekture. A to je samo vrh ledenog brijega protuargumenata.
Dakle, na drugu pomisao, utopija možda uopšte nije pravo mjesto za udoban život.
A, po Achterhuisu, i sam Thomas More je bio svjestan ove dvosmislenosti. U predgovoru, More uvodi sebe kao lik i kazuje da je ‘ova Utopija vjerojatno previše dobra da bi bila istinita’. Knjigu je napisao kao manje-više šaljivu gestu za svoga ‘sudruga po peru’, Erasmusa. No, Moreova priča je počela da živi svojim vlastitim životom. Kasniji čitatelji, zaslijepljeni svojom fascinacijom da razrade opis idealne zajednice koji je, naravno u isto vrijeme sadržavao i kritiku društva toga vremena, nisu prepoznavali šale i blago ironični ton. Na primjer, naziv Utopija, kako ga je zamislio More sâm, je kombinacija pojmova eu-topos (dobro/sretno mjesto) i u-topos (nepostojeće mjesto). Osim kritike društva svoga doba, More je možda želio da kaže da Utopija ‘srećom’ ne postoji – ili barem da čitateljima ukaže na tu mogućnost.
Kao prvu knjigu u kojoj je opisana utopija, štampa toga doba je ‘blagonaklono’ prihvatila, Moreovu Utopiju. To se nije desilo sa mnogim drugim utopijama koje su usledile: Nova Atlantida (Nova Atlantis), Francisa Bacona (koji je uistinu daleki predak poznatog britanskog slikara istog imena). Ova knjiga se pojavila 1616. godine, nekoliko godina poslije njegove smrti, i takođe opisuje – kroz oči moreplovaca koji su doživeli brodolom i spas našli na pustom otoku – idealnu zajednicu. Ali, dok Moreova Utopija, uglavnom predočava idealnu državu u političko/socijalnom smislu, Bacon, kao najveće dobro, ističe nauku i tehniku. U Novoj Atlantidi divljenje čitatelja izazivaju mnogi izumi i tehnologije, od kojih su mnoge, ali ipak ne sve, danas ostvarene. U određenom smislu, Nova Atlantida se može shvatiti kao početak suvremene nauke. Uspostavljanje Kraljevskog društva (U cjelosti: Kraljevsko društvo Londona za unapređivanje znanja o prirodi /The Royal Society of London for the improvement of Natural Knowledge), među čijim prvim članovima su bili Boyle, Wren, Hook i Newton, koji su svakako bili nadahnuti Baconovim idejama. Ova jedinstvena skupina ljudi (koji su u to vrijeme još nazivani filosofima prirode) koji su se redovito okupljali i dopisivali sa istomišljenicima iz inostranstva, diskutirali i zajednički kritizirali najnovija otkrića i izume.
| Ljubav je krajnji otpor protiv diktatorstva i utopije i distopije |
Mada su, u početku, Baconove ideje pratile uporedne tehno-utopije, od početka 19. stoljeća sve su manje poštovane. Zajedno sa rastućim naglim razvojem novih tehnologija i industrijalizacijom koja je iz toga proizilazila, postale su vidljive i negativne strane tehologije. Mnogi kritičari 20. vijeka čak su smatrali da se Bacon može retroaktino okriviti za moderne tehnološke katastrofe poput holokausta i atomske bombe. Te optužbe su najelokventnije i književno iskazane kroz govor anđela iz Otkrivanja nebesa, Harryja Mulischa[4], koji je, na kraju svoje knjige, najavio apokalipsu. “Starim globalnim katastrofama sada su pridodati novi razorni plimni valovi: svojom Baconovskom kontrolom prirode, ljudi će na kraju požderati same sebe nuklearnom energijom, spržiti se kroz rupe koje su stvorili u ozonskom sloju, rastvoriti se u kiselim kišama, ispeći usljed efekta staklenika, satrti jedni druge zbog prevelike brojnosti, objesiti se na dvostruku spiralu DNK, ugušiti vlastitim satanskim govnetom, zato što ta svinja nije sklopila pakt iz ljubavi prema čovečanstvu, nego iz mržnje prema nama. Sav pakao će se sručiti na Zemlju i ljudska bića će se jednog dana sjetiti dobrih starih dana kada su nas još slušala – a vjerojatno to više i neće činiti. To više čak i neće biti tragično, samo bezvrijedno. To je beznadno. Zaboravi to.”
| Jedva da postoji ikakva kritika knjige Utopija zbog toga što je danas niko i ne čita |
Nisu ratovi “ono što je još stara politika koja ništa ne znači”. Ne, propast svijeta je uzrokovana novom utopijom, tehnikom, rezime je Achterhuisa na zaključak anđela.
Glas Mulischovih anđela obojen je sentimentom koji je danas postao gotovo uobičajen među političarima, filosofima pa čak i među nekim naučnicima. Ne može se poreći da nam je uz progres, komfor i bogatstvo, tehnologija donijela i mnogo loših stvari. Međutim, okriviti Bacona ili tehnologiju i nauku generalno, a isključiti sukrivce drugih disciplina, osloboditi ih svake krivnje, to je već previše. Prema Acherhuisu, to se dijelom može pripisati propustu da se pročita izvorni tekst ili barem pogrešnom tumačenju istog. Dakle, dok Achterhuis naglašava mračniju stranu Utopije, još se oseća obaveznim da odbrani Novu Atlantidu od kritike, ili barem nagovještaja pretjerano kritičnih stavova. Bacon je bio veoma svjestan štetnih posljedica svoje utopije. U stvari, u usporedbi sa Utopijom, bilo je manje razloga za kritiku Nove Atlantide. Na primjer, nasuprot Moreu u njegovoj socijalnoj utopiji, Bacon, u svojoj tehno-utopiji, ostavlja više prostora za ljudsku slobodu i umjetnost. U Moreovoj socijalnoj utopiji, to nije neophodno, zbog toga što su ljudi sretni u društvu kakvo ono jeste. Utopija je manje otvorena i daleko zahtjevnija od Nove Antlantide. U Novoj Atlantidi, Židov je jedan od centralnih likova. Bacon je odabrao Židova da kritizira progon Židova u Evropi njegovog doba, dok su, u Moreovom djelu svi likovi pristojni, bijeli Englezi.
Činjenično je netočno, ovoj pretjerano oštroj razlici između Utopije i Nove Atlantide, kako je prikazana u oblasti alfa i beta nauke, pridodati i (razliku) osjećaja naspram razuma. Zastupajući to, Achterhuis se poziva na Bruna Latoura[5], koji kaže da je ova distinkcija i, zapravo, čitav ovaj koncept koji se kosi sa tradicijom što je navodno uzrokovano modernitetom, pogrešna pretpostavka i da su se zapravo ove dvije oblasti stalno preplitale i sve više postajale zapletene u mrežama koje se neprestano razvijaju. I Achterhuis je uvjeren da se ove mreže stalno uzajamno prepliću. I on kritizira ideju da naglasak na tehnici automatski podrazumijeva manje pozornosti u odnosu na ne-tehniku. Međutim, Achterhuis ne ide toliko daleko da se saglašava sa shvaćanjem Latoura da ne postoji takva stvar kao što je (slom) moderniteta.
Pitanje: ‘Želim li živjeti u Utopiji?’ automatski dovodi do izvedenog pitanja u smislu da ova situacija još nije stvarna i da mi još ne živimo ni u Utopiji ni u Distopiji. Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo imati na umu tri opće ‘obiteljske karakteristike’ utopije (Achterhuis ih navodi više ali ove tri su najznačajnije). Prije svega, Utopija je proizvodiva i upravo se to ističe u opisanim utopijama. Ne postoje ciljevi koji ne mogu biti dosegnuti. Dakle, kada se to odnosi na utopiju kao način na koji se ukazuje da se neki ideal ne može, ili ne treba dosegnuti, onda je to kontradiktorno u odnosu na pomenute karakteristike. Drugo, utopija može da postoji samo kroz odvojenost u vremenu i mjestu, radikalnim prekidanjem sa prošlošću i ne-utopijskim okruženjem. To je prekrasno oslikano u Utopiji, gdje je otok, koji je isprva bio poluotok, doslovce kopanjem odvojen od matične zemlje, njene historije i kritiziranih ‘drugih’. Stoga, u ovo vrijeme i doba, ostvarena utopija mora biti totalna ili inače još postoji potreba za odvajanjem.
| Ostvarena utopija znači kraj imaginacije |
Treće, utopija je uvijek povezana sa zajednicom, kolektivom. Lični ideal, ispunjenje ličnih želja ili uzajamni odnosi među ljudima tipa jedan-na-jedan, nisu utopijski ukoliko se taj ideal ili ta želja ne odnosi na zajednički život u grupi i uzajamne odnose u grupi. U većini utopija, individua je potpuno zabranjena. Dakle, ljubav, koja je po svojoj prirodi lični odnos jedan-na-jedan, nikada ne može biti utopijska. Zapravo, u Utopiji, ljubav ne postoji dok – često – postoje slobodne seksualne veze sa nekoliko su-Utopijaca. Štoviše, Achterhuis zaključuje da ljubav predstavlja osnovni otpor i u odnosu na distopiju i u odnosu na utopiju. Pored ljubavi, na primjer, i vođenje dnevnika je takođe otpor pojedinca protiv diktatorstva kolektiva. Postavite nekog pojedinca u utopiju, i, prema Achterhuisu, smjesta dobijate demaskiranje utopije. Samo zbog ovog potonjeg argumenta, trebali bismo biti sumnjičavi u odnosu na svaku utopiju i tumačiti je kao distopiju. Jer, tko bi želio da se odrekne ljubavi ili prava da djeluje ili čak razmišlja kao pojedinac?
Ovaj otpor pojedinca je posebno snažno opisan u dvije poznate distopije dvadesetog stoljeća: Vrli novi svijet (Brave New World), Aldousa Huxleya, objavljen 1932.g. i knjizi 1984, Georgea Orwella, iz 1949. Kao što svaka utopija zaziva iza sebe distopiju, obje knjige treba shvatiti kao kritiku Baconove Nove Atlantide, ili tehno-utopije, generalno. To se svakako odnosi na Vrli novi svijet. Predviđanja Huxleya su, iz više aspekata, neprijatno bliska stvarnoj zbilji. Možda još nisu postale stvarne mašine koje odgajaju ljude i još nije postignuta normalizacija obrazovanja, no Huxley je smatrao da je još pedesetih godina prošlog vijeka, Vrli novi svijet, postao stvaran.
| Huxley je smatrao da je Vrli novi svijet postao stvarnost već 1950. |
Achterhuis dokazuje da to nije tačno. Pročitajte knjigu i uporedite je sa stvarnošću i uvidjet ćete da podjednako ima i različitosti i sličnosti. Tvrdnja da je današnje suvremeno društvo potpuno opčinjeno drogama (u Vrlom novom svijetu, stalno se koristi droga soma) točna je samo za najpesimističkije kritičare društva. Upotrebu narkotika, Huxley zapravo nije smatrao problemom i čak je bio zagovornik upotrebe halucinogenih droga u svojoj knjizi Vrata opažanja (The Doors of Perception). Nije čudo što je ova knjiga postala neka vrsta biblije za hipije iz šezdesetih. Sa iznimkom nekolicine koji bi još koristili drogu iz zabave, neće biti mnogo onih koji bi željeli da žive u Vrlom novom svijetu, mada Achterhuis kaže da u Kaliforniji još postoje određene skupine koje nastoje dosegnuti upravo ovaj ideal Vrlog novog svijeta.
To se, međutim, neće primijeniti na društvo koje je Orwell opisao u svojoj distopiji 1984. Ova se knjiga najviše bavi kritikom velike utopije komunizma, koji je, prema njegovim zagovornicima, zapravo i bio ostvaren u Orwellovo vrijeme. Osim u nekoliko dijelova svijeta, poput Sjeverne Koreje, ovo uvjerenje je potpuno nestalo još od devedesetih godina prošlog stoljeća. Ali, određeni vidovi 1984. još su sasvim prepoznatljivi. Veliki Brat je postao sinonim za sva narušavanja naše privatnosti koje danas svojevoljno toleriramo. Kamere na ulici (a u skoroj budućnosti i kod kuće?), registriranje osoba; sve je to Veliki Brat, barem kad se površno sagleda. Srećom postoje i mnoge razlike koje su suprotne ovoj aveti. Svijet (više?) nije podijeljen na tri velike kontinentalne države – Oceaniju, Eauroaziju i ostatak – koji neprestano međusobno ratuju (ukoliko je to uopće bio slučaj u 1984., onda se radilo o osmišljenoj propagandi kako bi se ljudi držali u stanju permanentog straha i agresije). U svakom slučaju, naš današnji svijet, uključujući i južnu hemisferu, daleko je manje agresivan i daleko povoljniji od društva opisanog u 1984. Novogovor[6] još nije dopušten u obrazovnom sistemu ali, Achterhuis suptilno zaključuje da su namjere Wittgensteina[7] i logičkih pozitivista veoma bliske osnovnim načelima novogovora.
I u Vrlom novom svijetu i u 1984., ljubav podriva dominantne sile. Ali, Winston i Julia, iz 1984., su na kraju uhvaćeni i Winston je, sredstvima fizičke i psihičke torture, vraćen na (prisilni) rad. U Vrlom novom svijetu, ‘divljak’ koji se vratio traži, uz svoja prava – ili tačnije: svoju slobodu – da ima ljubavnu vezu, pravo da bude nesretan, bolestan, star i nesiguran. Završava kao neka vrsta turističke atrakcije u ‘rezervatu za divljake’ i prepušta se samokažnjavanju da bi odbacio svoju strast prema Lenini. Na kraju je ubija i počini samoubojstvo, što je jedina sloboda koja mu je preostala.
Želim li živjeti u Utopiji?
Ne, nije posebno lijepo živjeti u distopiji. A, iz ugla Achterhuisove tvrdnje da svaka utopija nagovještava svoju distopijsku suprotnost, isto tako nije zabavno živjeti ni u utopiji. Možda to neki ljudi teško shvaćaju, ali to je stvarnost. U tom smislu, mora se istaknuti da imamo u vidu totalnu utopiju. Naravno, segmenti malih utopijskih projekata, zapravo se ostvaruju. U stvari, uspješna poboljšanja našeg kolektivnog prosperiteta i blagostanja su moguća, a takođe i poželjna. Ali, stvarna totalna utopija nije. Nema ničeg lošeg u idealizmu ali mnogo toga je pogrešno u ostvarivanju Ideala. Kada bi uopće bilo moguće ostvariti Ideal, to bi završilo drastičnom kontrolom i na kraju diktaturom kontrolora nad kontroliranima.
I još nešto: ostvarena utopija generalno znači kraj imaginacije, književnosti i umjetnosti; a – moglo bi se reći – i kraj festivala kao što je Impakt. Dakle, mudro je sumnjati u utopiju. Posjetitelji Matrix Cityja su dobro posavjetovani da se upitaju o svakom sučeljavanju sa nekom sličnom manifestacijom distopije i utopije: Želim li tamo živjeti?
Hans Achterhuis, Ostavština Utopije (The Legacy of Utopia, Baarn, Ambo, 1998.
[1] Prevod članka I don’t want to live in Utopia, objavljenog u Impakt Festival 2010 »Matrix City«, str. 4-5. Autor, Piet Vollaard, holandski arhitekt i kritičar.(n.p.)>
[2] Herman Johan ‘Hans’ Achterhuis (r.1942.) Jedan od najpoznatijih holandskih filosofa, profesor emeritus na Univerzitetu u Twenteu. Doktorirao na Albertu Camusu. Bavi se socijalnom i političkom filosofijom te filosofijom tehnologije. Njegove poslednje knjige se bave temama utopizma Ostavština Utopije (The Legacy of Utopia) i tenzijama između morala i politike u odnosu na rat na Kosovu, Politika dobrih namjera (Policy of Good Intentions). Koautor izdanja o američkoj filosofiji tehnologije (American Philosophy of Technology: The Empirical Turn). Smatra da svijet može biti bolji ukoliko se uspostavi povezanost ljudskog i morala mašina.(n.p.)>
[3] Ernest Callenbach (r.1929.) američki pisac koji se osim filma i izdavaštva bavi i pitanjima zaštite životne sredine u vezi sa vrednosnim sistemima čovjeka, obrascima kulture i stilom života. Poznat kao autor ‘zelene knjige’ Ectopia (1975.) Naslov svoje knjige je skovao ne odbacujući tehnologiju nego se zalažući za (pravi) odabir tehnologije. (n.p.)>
[4] Harry Mulisch (r.1927.g.), holandski pisac čiji stil je obilježen eksperimentiranjem strukturama naracije, urbanim intelektualizmom i ironijom. Otkrivanje nebesa (The discovery of heaven) smatra se njegovim najboljim filosofskim romanom sa autobiografskim elementima i bavi se pitanjima ljubavi, prijateljstva i božanske intervencije u suvremenom svijetu. Pripada krugu amsterdamske ljevice a pisao je i o psihološkim posljedicama rata (kao dijete je izbjegao deportaciju u koncentracioni logor, zahvaljujući suradnji svog oca sa nacistima). Objavio je i Kamenu ložnicu (The Stone Bridal Bed), Dvije žene (Two Women), Juriš (The Assault), Postupak (The Procedure).(n.p.)>
[5] Bruno Latour (r.1947.g.), francuski sociolog i antropolog i utjecajni teoretičar u oblasti izučavanja utjecaja nauke i tehnologije na društvo. Između ostalog, napisao je Život laboratorija (Laboratory Life, 1979. kao ko-autor), Nauka na djelu (Science in Action, 1987.), Mi nikada nismo bili moderni (We have never been Modern, 1991.), Pandorina nada (Pandora’s Hope). Njegovo je stajalište da ne postoji bazična struktura stvarnosti niti jednostavni, samo-sadržani svijet. (n.p.)>
[6] U svojoj knjizi, Orwell je skovao riječ newspeak kao antonim engleskom jeziku, koji naziva starogovorom – oldspeak(n.p.)>
[7] Ludvig Wittgenstein (1889-1951), austrijski filosof, blizak bečkom kružoku logičara pozitivista; najpoznatija djela Tractatus Logico-philosophicus (1921) i Filosofska istraživanja (1953) u kojima iznosi svoje gledište o odnosu jezika/riječi, uma i zbilje. (n.p.)>