Titovim stazama revolucije ili komunizam je u suprotnom smjeru

Piše: Amer Tikveša

U ovom tekstu pokušat ću elaborirati stav o socijalističkoj/komunističkoj utopiji kao mogućoj individualnoj utopiji. Individualnu utopiju neću posmatrati kao neku ličnu utopiju, utopiju bijega nasuprot utopiji rekonstrukcije kakvu klasifikaciju daje Lewis Mumford u svojoj Povijesti utopija^[1]. Individualna utopija u ovom radu podrazumijeva utopiju koja pogoduje razvoju individualnosti, tačnije samorealizaciji svake individue.

Jedina utopija ka čijem se ostvarenju sistemski i istinski težilo, čije se ostvarenje, bar kad su neki njeni segmenti u pitanju, moglo nazrijeti na prostoru BiH, a koja je bila univerzalna za sve njene stanovnike, tj. nepartikularizirana s obzirom na vjeru, etniju i sl., bila je utopija komunizma do kojeg smo trebali doći kroz socijalizam. Međutim, kako kaže Terry Eagleton:

Ne možete izgraditi socijalizam u ekonomskim baruštinama, dalekim krajevima svijeta, okruženi jačim, politički neprijateljskim silama, s masom neobrazovanih, nepismenih radnika i seljaka bez tradicionalne socijalne organizacije i demokratskog samoupravljanja. Pokušaj da se to učini zazivao je staljinističke mjere čvrste ruke koji je završio subverzijom samog socijalizma koji se pokušao ostvariti.^[2]

Dakako, socijalizam/komunizam nije ostvaren ni u zemljama s daleko plodotvornijim uslovima za njegovo ostvarenje, ali činjenica je i to da u tim zemljama socijalizam/komunizam iz Drugog svjetskog rata nije izišao kao pobjednik, za razliku od Jugoslavije u kojoj je imao apsolutnu vlast i gdje su načini upravljanja zemljom na putu za komunizam bili praktično neograničeni. Nedostatak imaginacije i volje za emancipacijom masa kod vladajućih elita, uz stečene nepovoljne uslove koje Eagleton nabraja, uslovili su upravo vladanje čvrstom rukom i na kraju gušenje jedne utopije u vlastitoj krvi.

A moglo se, da se opet pozovem na Eagletona: “pokušati organizirati političke institucije tako da samorealizacija ljudi bude što recipročnija – to je teorija koju zovemo socijalizmom”^[3]. To pitanje samorealizacije možemo čitati i kao omogućavanje svakoj individui da recipročno realizira sve aspekte vlastite individualnosti, ali i omogućavanje da svaka individua ima iste mogućnosti za samorealizaciju. U svakom slučaju, socijalistički komunitarizam podrazumijeva zajednicu individua bez gubljenja bilo čije individualnosti, to nije komunitarizam u kojem se individualno u potpunosti gubi i gdje kolektiv nije zbir individua već zbir tijela objedinjenih jednim mozgom, tj. načinom mišljenja, a upravo se tom negativnom komunitarizmu težilo u SFR Jugoslaviji. Da je bilo drugačije, komunizam bi se mogao smatrati individualnom utopijom u smislu da pogoduje samorealizaciji svake od individua, a socijalizam idealnim putem ka njoj. To bi bila utopija, kako se da iščitati iz prethodno rečenog, koju “nastanjuju” samorealizirani ljudi.

Nasuprot tome, umjesto samorealizacije, dešavala se realizacija od strane sistema. Jako plastična vizualizacija toga šta je predstavljala ideja komunitarizma u Jugoslaviji jest serija fotografija Milomira Kovačevića Strašnog “Pioniri”^[4]. Serija se sastoji od 30 fotografija, a svaka od njih je ustvari portret jednog od pionira/ki. Unutar potpuno istog dekora gdje su smješteni, identično obučeni, preciznije rečeno uniformisani, pioniri liče na ideološke klo(v)nove svojih ideoloških odgajatelja na čelu s Titom. Odmah ispod te serije, na web-stranici Milomira Kovačevića, nalazi se druga – “Tito in War”^[5] (Tito u ratu). Već sam naziv Tito u ratu daje nam ironijski obrat. Generacije koje se sjećaju predratnih filmskih, fotografskih, literarnih i inih predstavljanja Tita znaju da su se ta predstavljanja često odnosila na Tita kao aktivnog sudionika Drugog svjetskog rata iz kojeg je izišao kao pobjednik. Međutim, rat na koji se odnose spomenute fotografije je rat koji je uništio Bosnu i Hercegovinu u prvoj polovini devedesetih godina dvadesetog vijeka. Obavezan dio dekora javnih prostora, a i velikog dijela privatnih, u socijalističkoj Jugoslaviji, samim tim i Bosni i Hercegovini kao njenom sastavnom dijelu, bila je Titova slika postavljena na neko vidno mjesto, najčešće na zid. Time se iskazivala vjernost sistemu, ali i Tita se time činilo sveprisutnim posmatračem i kontrolorom ispravnosti djelovanja svojih sljedbenika. Sablasno djeluju njegovi portreti u opustošenim objektima: razbijeni, nagoreni, prokisli, izrešetani mecima i gelerima. Jedna fotografija prikazuje Titov portret u opustošenoj mesnici. Tom fotografijom vrši se jedan interesantan prenos značenja. Mesnica sa svojom konotacijom sječenja i komadanja mesa izmjestila se iz zatvorenog prostora na ulicu. Sam Tito, bez obzira na svoju sveprisutnost, nije mogao spriječiti da se njegova tvorevina pretvori u klaonicu. Na jednoj fotografiji Romkinja nosi Titov portret kroz razrušenu ulicu pod miškom, da li će ga naložiti, pokušati prodati? Sve prije negoli ga okačiti u svoju izbu i potajno obožavati. Dakle, Titova sveprisutnost, kao i serijska proizvodnja pionira, nisu urodili plodom. Štaviše, izvrgli su se u sve što je suprotno idealima socijalizma/komunizma.

Ostat ću još kod pionira. Smatram da je bitno osmotriti kako je počinjao institucionalni odgoj u socijalističkoj Jugoslaviji. Počinjao je pionirskom zakletvom:

Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ: da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug. Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo naših naroda i ideje za koje se borio Tito. Da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir.

Time je počinjala inicijacija u jugoslovenstvo, stavljanje subjekata u subjektne položaje s obzirom na dominantnu ideologiju – socijalizam/komunizam – i čovjeka koji je sve to personificirao, druga Tita. Glagolsko vrijeme koje dominira u zakletvi je futur. Jedini prezent sadržan je u prvoj rečenici i odnosi se na sam čin polaganja zakletve, a na prošlost se odnosi Titova borba za ideje koje se u tekstu ne preciziraju. Hronologija je, dakle, sljedeća: Tito – ja – budućnost. Pioniri, sedmogodišnja djeca, postaju Titovi nasljednici, njegovi ideološki izdanci, i pri tome Tito i sistem postavljaju se značajnijima i od samih roditelja. Roditelji su bitan element u sistemu, oni su zaduženi za biološku reprodukciju sljedbenika ideja za koje se borio Tito, ali sistem je taj koji njihovoj djeci daje smisao života, formira odnos prema stvarnosti, određuje smjer djelovanja. Vidljivo je to i iz futura.

Naime, očito je da socijalistička/komunistička ideologija u Jugoslaviji nije smatrala da je ljudskom biću imanentna, npr., ljubav prema domovini, niti je smatrala nužnim da će djeca prije početka školovanja, npr., početi cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir. Dijelom je to zbog toga što je marksizam društveno-konstruktivistička ideologija koja kao takva vjeruje da je sve konstruisano u društvenoj interakciji, posredstvom sistema, nametanja različitih identifikacijskih polja i sl. To je prvi sistem na našim prostorima koji je kao lažnu demaskirao prirodnost i prirođenu superiornost bilo kojeg kolektivnog identiteta i za vrhunaravni postavio društvenokonstruisani klasni identitet. Međutim, razlog nevjerovanju u spomenuto ne treba tražiti samo u tome, mora se reći da u socijalizmu nije postojalo povjerenje u porodične naracije. Tek s početkom institucionalnog odgoja stvara se mogućnost za ispra(va)n svjetonazor svake individue. Zanimljivo je i to da je sukus socijalističke/komunističke ideologije u Jugoslaviji bilo bratstvo i jedinstvo, ali, očigledno, ni ono nije nešto za što se ljudi prirodno opredjeljuju. Pionirsku zakletvu položio sam 1986., prije mene su je položile mnoge generacije, a poslije mene još nekoliko, i svi su se zaklinjali da će razvijati bratstvo i jedinstvo. To znači da bratstvo i jedinstvo nikad nije bilo dovoljno razvijeno, da je stalno trebalo poboljšanja. I ubijeđen sam, da je Jugoslavija kao socijalistička zemlja uspjela opstati još stotinu godina, pionirska zakletva sadržavala bi isto obećanje projicirano u budućnost do trena smrti svake individue koja se zaklela.

Također je interesantno na primjeru ove zakletve osmotriti kolika je vjera sistema u sebe i u vlastitu ispravnost. Dakle, djeca ne znaju šta je to “samoupravno”, šta “socijalističko”, “federativno”, “časno” itd., takoreći zaklinju se naslijepo. Sistem nastupa prividno kao dužnik: “Zakunite se, a ja ću vam poslije objasniti i naučiti vas zašto je dobro to u što ste se zakleli!” U tome se prilično i uspijevalo, bar sudeći po tome da je nakon postajanja pionirom mnogima najvažnija zakletva bila upravo zakletva zakletvom, tj. kad želi nekome dokazati kako je nešto istina, Titov pionir najčešće bi govorio: “Časne mi pionirske!” Time se zakletva zaista i ispoljava kao temelj vlastite osobnosti, temelj vlastitoga postanka čovjekom. Prekršiti nju značilo bi poništiti sebe.

Kroz sve navedeno više je nego očita utopijska težnja socijalističke/komunističke ideologije u Jugoslaviji, koja se, zavisno od autora, može posmatrati i kao socijalistička, i kao ideologija samoupravnog socijalizma, i kao komunizam, i kao etnokomunizam, i kao jugoslavenstvo, i kao titoizam… Dakle, bez obzira kako je odredili, imala je utopijsku težnju, a kako Eagleton kaže: “Svrha takvih težnji je da nas upute u nekom smjeru, bez obzira na to što ćemo zacijelo žalosno zakazati u ostvarenju cilja.”^[6] U Jugoslaviji se nije zakazalo žalosno, već tragično. Razlog toj tragediji djelimično se može pripisati i pionirskoj zakletvi. Tu ne mogu da ne referiram na Viktora Ivančića uz sve ono što bi se u njegovom iskazu moglo smatrati pretjerivanjem:

Ako stvari ležernije promotrimo, čitav je taj bivši život munjevitom brzinom otišao u vražju mater točno po (izvrnutom) sinopsisu “pionirske zakletve”. Tko zna koliko bi se dugo vrijednosti međunacionalnog bratstva i socijalističkog morala uspjele očuvati da su se nametale prirodnim a ne nasilnim putem. Ovako, svaki je pojedini vjernik poretka u isto vrijeme bio i nositelj traume; uz zavjet lojalnosti, iznuđen u nježnim godinama, u njega je usađena podsvjesna želja da uništi autoritet i sustav koji ga je izložio dresuri i dolično kastrirao. Moguće je da je baš “pionirska zakletva”, nostalgični biljeg prvobitnog silovanja, funkcionirala kao mehanizam tempirane hereze.^[7]

Dakle, socijalizam/komunizam umjesto da se usmjeri na jačanje individue, on je individuu utapao u kolektivitet a kolektivitet usmjeravao ka jačanju sistema. Stara priča, inverzija uloga na relaciji sistem – građani. Građani su, ako se tako mogu zvati stanovnici Jugoslavije, bili servis sistemu, umjesto obratno. Servis je u jednom trenutku prestao biti uslužan i postao nasilan. Sistem se srušio a samim tim i utopija koju je obećavao.

Međutim, nisam za odbacivanje komunističke utopije, samo sam za promjenu načina njenog ostvarenja, a taj način sam naveo kroz Eagletonov citat i njegovu kratku elaboraciju. Iako nas svakodnevno bombarduju pričama o nemogućnosti ostvarenja velikih priča, treba znati, kako Rastko Močnik kaže, da je i priča o nestanku velikih priča također velika priča koja pogoduje globalnom kretanju kapitala i koketira s lokalnim nacionalizmima ne dovodeći u pitanje njihove velike priče ^[8]. Ako pogledamo šta nam nudi turkofilija, bosnonostalgija, tj. učitavanje u Bosnu iz prošlosti nekakve arkadije u kojoj su suživot, solidarnost, multietničnost bile podrazumijevajuće stvari, rusofilija, razne vjersko-religiozne utopije, pa i Evropska unija, može se vrlo lako zaključiti da se u svim slučajevima radi o blagostanju koje je partikularno s obzirom na različite kolektivitete ili rezervisano za klasno privilegovane, ili za one s podobnijim porijeklom i sl. Kad se govori o Evropskoj uniji, treba naglasiti da je želja za EU kod velikog dijela stanovnika BiH uslovljena slobodnim kretanjem, egzistencijalnom sigurnošću i strahom od novog rata, tako da, s obzirom na navedene razloge, EU i nije utopija već želja za njom više govori koliko su stanovnici BiH u nezavidnom položaju da i zadovoljenje elementarnih egzistencijalnih uslova za njih predstavlja utopiju, a na osnovu navedenih razloga moglo bi se štošta reći i o diskriminatorskom odnosu EU prema građanima BiH. Bitno je naglasiti i da svaka spomenuta utopijska težnja zbog svoje partikularnosti mora biti doživljena od strane nekog bh. kolektiviteta kao agent kastracije s obzirom da se ni s jednom od navedenih ne može identificirati svaki od kolektiviteta. Identifikacija uključuje afektivnost, žudnju i ljubav prema onome sa čime se identificiramo, a turkofilija, npr., je apsolutno nekompatibilna s identifikacijskim težnjama nemuslimanskog puka u BiH.^[9] Nasuprot svemu navedenom, ideja o istim startnim pozicijama prilikom kretanja u samorealizaciju zvuči blasfemično u odnosu na kapital kao sveti gral savremenih sistema, ali i osvježavajuće i otrežnjavajuće u odnosu na poziciju marginalizirane većine stanovništva u BiH, onih poniženih, iskorištenih, čiji su krv, znoj, imetak, budućnost djece ugrađeni u temelje tornjeva ni na nebu ni na zemlji etnokapitalističkih skorojevića. Socijalistička/komunistička utopijska težnja može omogućiti, s obzirom na identifikacijske težnje svake individue, idealan sistem. Dakako, ni to ne može bez revolucije, ali to bi bila revolucija u svrhu ničim sputane evolucije.

[1] Mumford, Lewis: Povijest utopija. Naklada Jesenski i Turk. Zagreb, 2008.>

[2] Eagleton, Terry: Što nakon teorije. Algoritam. Zagreb, 2005.>

[3] Eagleton, Terry: Što nakon teorije. Algoritam. Zagreb, 2005.>

[4] http://www.milomirkovacevic.com/pioniri/pioniri.html. Posjećeno: 18. 7. 2010.>

[5] http://www.milomirkovacevic.com/tito/tito.html. Posjećeno: 18. 7. 2010.>

[6] Eagleton Terry, Smisao života. Naklada Jesenski i Turk. Zagreb, 2008.>

[7] http://www.e-novine.com/stav/30216-Pionirska-kletva.html. Posjećeno: 16. 7. 2010.>

[8] Močnik, Rastko: Koliko fašizma. Arkzin. Zagreb, 2009.>

[9] Stavrakakis, Yannis: Strasti identifikacije: diskurs, užitak i europski identitet. U: “Politička misao”, VOL: XLII, br. 3. 2005.>